Republika Hrvatska je zakonima propisala obaveze roditelja na postavljanje granica u odgoju. To su: Obiteljski zakon, Zakon o dopunama Zakona o trgovini i  Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda.

Postoji pomalo gruba podjela na opće i osobne granice. Opće granice jesu one općeprihvaćene granice koje čovjeka okružuju: ovo se radi, a ovo ne u ovom društvu, vrtiću, školi, klubu. One su općeprihvaćene norme kulture kojoj pripadamo, ili one u kojoj gostujemo. Većina se djece vrlo lako snalazi unutar općih granica. To se stalno događa u vrtiću, školi, klubovima i drugim dječjim grupama. Iz samog pojma osobno proizlazi da se ovdje govori o granicama koje se tiču pojedinca. Osobne granice roditelja ovise o njihovoj ličnosti, temperamentu, porijeklu, sustavu vrijednosti. Te granice izražavamo osobnim govorom: „Želim“, „Ne želim“. Osobni govor uvijek je topao, neovisno o tome govorimo li da ili ne. Svaki je drugi govor hladniji pa su stoga i kontakt i njegov ishod lošiji. Bez obzira na to što je riječ o osobnim granicama, one su vrijedne poštovanja i jednako važne kao i opće.

Mnogi roditelji će se složiti da je najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci postavljanje granica. Važna komponenta odgoja su jasno određena pravila i granice. Djeca, kao i odrasli trebaju strukturu, okvire za djelovanje i jasna pravila: što je dozvoljeno, što se smije, što je prihvatljivo, a što nije. Obitelj je prvo mjesto učenja društveno prihvatljivog ponašanja. Zadatak roditelja je naučiti dijete da prihvati NE. Samo tako možemo očekivati da će se sutra znati oduprijeti nečemu i reći NE. Kako bi dijete znalo što će mu roditelji tolerirati, a što neće – važno je da postavite jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima može sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje povlastice iz toga proizlaze i pod kojim uvjetom ih može dobiti. Dijete mora znati zašto je nešto zabranjeno i koje štetne posljedice proizlaze iz kršenja te zabrane. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta i roditeljima i djetetu omogućiti da dobiju što žele. Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove suradnje – postavite ih kao obećanje, a ne kao prijetnju (npr. Možeš gledati crtić ako pospremiš igračke  umjesto nećeš gledati crtić ako ne pospremiš igračke). Uz to, postavljanje granica uvodi jednu rutinu u život djece – rutina djeci osigurava ugodnost jer znaju što očekivati i kada to očekivati. Utvrđivanje temeljnih obiteljskih pravila jedan je od najboljih načina postavljanja granica. Pravila moraju biti jasna, jednostavna, konkretna i dobro objašnjena. Postavljanjem granica izbjegava se i nastanak problema jer ih postavljamo prije nego problem nastane ili bar prije nego se produbi i zakomplicira odnose s djetetom. Puno puta čujemo od roditelja riječi: „Kada već ja nisam imao,neka ima moje dijete.“. roditelji koji tako razmišljaju su u zabludi. Oni koji smatraju da će dijete cijeli život živjeti bez boli, odricanja, sukoba i problema, ispunjavajući mu svaku želju, neće odgojiti uravnotežene ljude, već egocentričnu, nedruštvenu i bezosjećajnu djecu koja postaju vrlo usamljena.

Disciplina je proces učenja djece prihvatljivom ponašanju unutar određenih granica i svakako nije isto kao što i kažnjavanje. Djeca uče razlikovati dobro od lošeg oponašajući svoje roditelje – ako ih udarite oni će smatrati da je u redu da i oni udare nekog. Batine nikako nisu čin iskazivanja ljubavi. U odgoju djece cilj je postepeno podići samodisciplinu koja će im biti vodič kroz svijet.

Prije svega, pri određivanju odgojnih mjera treba svakom djetetu pristupiti osobno. Najvažnije pravilo i kažnjavanja i nagrađivanja je dosljednost. Brojni roditelji odustaju od svojih zahtjeva jer njihovo provođenje traži više energije i vremena no što oni mogu dati. Dijete postupno shvati da se ne mora pridržavati roditeljskih zahtjeva jer ih se ne pridržava ni sam roditelj. Ono neprekidno pokušava proširiti granice, želi dobiti što više slobode i što manje kontrole. Ako se sami ne pridržavamo granica koje smo odredili, zašto bi ih se pridržavalo dijete?! Nemojte popuštati pritiscima tipa „još samo ovaj put“ jer ćete inače pokazati djetetu kako ne mislite ono što govorite. Ako se određeno ponašanje jednom kažnjava, a drugi put ignorira, ponekad čak i pohvali, dijete postaje zbunjeno. Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Pohvale i nagrade su odgojne mjere kojima roditelji – odgojitelji – učitelji dijete potiču na određeno ponašanje. To mogu biti: odlazak u kino, kazalište, ulaznica za utakmicu… Ako su roditelji dosljedni u tome da za dobre činove izriču priznanja i pohvale, dijete će shvatit da dobra dijela imaju ugodne posljedice. I trud i uloženo vrijeme zaslužuju pohvalu, a ne samo krajnji rezultat. Nagrade su najbolja povratna informacija djeci da je ono što rade i kad rade, ne samo dobro i poželjno, već i radost njihovim roditeljima koji kontinuirano prate njihovo ponašanje, rad, trud, zalaganje i ostvarene rezultate. Novčane nagrade i velike materijalne vrijednosti kao nagrade treba izbjegavati jer potiču na djelatnost iz koristoljublja. Naime, ukoliko dijete prima materijalne nagrade za svaki uspjeh, neće rad na sebi doživjeti kao osobnu potrebu, nego nešto što se isplati. Najveća nagrada djetetu je pohvala (volim te, divna si kći/sin) kao i za ono što rade (divno si pospremio sobu). Vrlo je važno da nagrada za dijete bude motivirajuća i realna kako biste je mogli ispuniti. Izravna roditeljska (pozitivna) pažnja najveća je nagrada koju roditelj može dati i dijete primiti. Za razliku od kazne, korisnije je pohvalu kao nagradu izreći javno.

Kazne su mjere kojima roditelji i odgojitelji žele utjecati na promjenu neprihvatljivog ponašanja. Kažnjavanje također može biti dio discipline, no nikako tjelesno kažnjavanje jer opravdan gubitak povlastica ima puno bolji učinak (gledanje omiljenog crtanog filma, omiljena igračka). Naime fizičko kažnjavanje utječe na dječje ponašanje tako da je ono uvjetovano strahom, a ne težnjom prema odgovornom ponašanju. Kazna treba sadržavati osudu loših postupaka, ali i nadu u mogućnost popravka. Tako primjenjivana kazna djeluje pozitivno, a preduvjet je da bude adekvatna prijestupu, razumljiva djetetu i krajnje pravedna. Djetetu se mora reći da kazna nije usmjerena na njega kao osobu, već na njegove postupke, te da ona ne znači da ga ne volite. Kazna mora biti pravovremena – odmah nakon neprihvatljivog ponašanja. Svaka kazna mora biti objašnjena – dijete mora znati zašto je dobilo kaznu i što se od njega očekuje. Na taj će je način i lakše prihvatiti. Glavni princip kad je u pitanju kažnjavanje jest znati naći mjeru. Ako djetetu koje nije pospremilo stol nakon obroka zabranimo gledanje TV-a kroz mjesec dana, izrekli smo nepravednu kaznu.

Preporuke roditeljima:

• Objasnite djetetu što od njega očekujete – jasno i konkretno.
• Jasnim i ozbiljnim glasom dajte djetetu do znanja što je neprihvatljivo, time pokazujete da nije riječ o igri.
• „Ne“ znači odmah prestati s određenim ponašanjem.
• Budite dosljedni: „Ne“ uvijek mora ostati „Ne“ za nepoželjno ponašanje. Ako niste dosljedni ne očekujte to od svoga djeteta.
• Komunicirajte s djetetom: djeca vrlo brzo nauče da su roditelji ljudi s kojima mogu razgovarati ili pak ljudi koje treba izbjegavati, lagati im ili poricati stavove i osjećaje jer oni zapravo i ne slušaju.
• Budite model za poželjno ponašanje; roditelji su i inače primarni model za djecu. Djeca uče poželjno ponašanje gledajući, slušajući i imitirajući roditelja. Vrlo je važno da je roditeljsko ponašanje sukladno njihovim riječima.
• Koristite kazne koje nisu nasilne: pošaljite dijete u krevet, ugasite televizor.
• „Počastite“ djecu nekom posebnom zabavom – odlaskom u kazalište, na utakmicu…

Literatura: J. Juul: „Ovo sam ja! Tko si ti?”

J. Juul: „Vaše kompetentno dijete“