Arhiva kategorije: Zanimljivosti

GRANICE U ODGOJU

Republika Hrvatska je zakonima propisala obaveze roditelja na postavljanje granica u odgoju. To su: Obiteljski zakon, Zakon o dopunama Zakona o trgovini i  Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda.

Postoji pomalo gruba podjela na opće i osobne granice. Opće granice jesu one općeprihvaćene granice koje čovjeka okružuju: ovo se radi, a ovo ne u ovom društvu, vrtiću, školi, klubu. One su općeprihvaćene norme kulture kojoj pripadamo, ili one u kojoj gostujemo. Većina se djece vrlo lako snalazi unutar općih granica. To se stalno događa u vrtiću, školi, klubovima i drugim dječjim grupama. Iz samog pojma osobno proizlazi da se ovdje govori o granicama koje se tiču pojedinca. Osobne granice roditelja ovise o njihovoj ličnosti, temperamentu, porijeklu, sustavu vrijednosti. Te granice izražavamo osobnim govorom: „Želim“, „Ne želim“. Osobni govor uvijek je topao, neovisno o tome govorimo li da ili ne. Svaki je drugi govor hladniji pa su stoga i kontakt i njegov ishod lošiji. Bez obzira na to što je riječ o osobnim granicama, one su vrijedne poštovanja i jednako važne kao i opće.

Mnogi roditelji će se složiti da je najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci postavljanje granica. Važna komponenta odgoja su jasno određena pravila i granice. Djeca, kao i odrasli trebaju strukturu, okvire za djelovanje i jasna pravila: što je dozvoljeno, što se smije, što je prihvatljivo, a što nije. Obitelj je prvo mjesto učenja društveno prihvatljivog ponašanja. Zadatak roditelja je naučiti dijete da prihvati NE. Samo tako možemo očekivati da će se sutra znati oduprijeti nečemu i reći NE. Kako bi dijete znalo što će mu roditelji tolerirati, a što neće – važno je da postavite jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima može sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje povlastice iz toga proizlaze i pod kojim uvjetom ih može dobiti. Dijete mora znati zašto je nešto zabranjeno i koje štetne posljedice proizlaze iz kršenja te zabrane. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta i roditeljima i djetetu omogućiti da dobiju što žele. Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove suradnje – postavite ih kao obećanje, a ne kao prijetnju (npr. Možeš gledati crtić ako pospremiš igračke  umjesto nećeš gledati crtić ako ne pospremiš igračke). Uz to, postavljanje granica uvodi jednu rutinu u život djece – rutina djeci osigurava ugodnost jer znaju što očekivati i kada to očekivati. Utvrđivanje temeljnih obiteljskih pravila jedan je od najboljih načina postavljanja granica. Pravila moraju biti jasna, jednostavna, konkretna i dobro objašnjena. Postavljanjem granica izbjegava se i nastanak problema jer ih postavljamo prije nego problem nastane ili bar prije nego se produbi i zakomplicira odnose s djetetom. Puno puta čujemo od roditelja riječi: „Kada već ja nisam imao,neka ima moje dijete.“. roditelji koji tako razmišljaju su u zabludi. Oni koji smatraju da će dijete cijeli život živjeti bez boli, odricanja, sukoba i problema, ispunjavajući mu svaku želju, neće odgojiti uravnotežene ljude, već egocentričnu, nedruštvenu i bezosjećajnu djecu koja postaju vrlo usamljena.

Disciplina je proces učenja djece prihvatljivom ponašanju unutar određenih granica i svakako nije isto kao što i kažnjavanje. Djeca uče razlikovati dobro od lošeg oponašajući svoje roditelje – ako ih udarite oni će smatrati da je u redu da i oni udare nekog. Batine nikako nisu čin iskazivanja ljubavi. U odgoju djece cilj je postepeno podići samodisciplinu koja će im biti vodič kroz svijet.

Prije svega, pri određivanju odgojnih mjera treba svakom djetetu pristupiti osobno. Najvažnije pravilo i kažnjavanja i nagrađivanja je dosljednost. Brojni roditelji odustaju od svojih zahtjeva jer njihovo provođenje traži više energije i vremena no što oni mogu dati. Dijete postupno shvati da se ne mora pridržavati roditeljskih zahtjeva jer ih se ne pridržava ni sam roditelj. Ono neprekidno pokušava proširiti granice, želi dobiti što više slobode i što manje kontrole. Ako se sami ne pridržavamo granica koje smo odredili, zašto bi ih se pridržavalo dijete?! Nemojte popuštati pritiscima tipa „još samo ovaj put“ jer ćete inače pokazati djetetu kako ne mislite ono što govorite. Ako se određeno ponašanje jednom kažnjava, a drugi put ignorira, ponekad čak i pohvali, dijete postaje zbunjeno. Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Pohvale i nagrade su odgojne mjere kojima roditelji – odgojitelji – učitelji dijete potiču na određeno ponašanje. To mogu biti: odlazak u kino, kazalište, ulaznica za utakmicu… Ako su roditelji dosljedni u tome da za dobre činove izriču priznanja i pohvale, dijete će shvatit da dobra dijela imaju ugodne posljedice. I trud i uloženo vrijeme zaslužuju pohvalu, a ne samo krajnji rezultat. Nagrade su najbolja povratna informacija djeci da je ono što rade i kad rade, ne samo dobro i poželjno, već i radost njihovim roditeljima koji kontinuirano prate njihovo ponašanje, rad, trud, zalaganje i ostvarene rezultate. Novčane nagrade i velike materijalne vrijednosti kao nagrade treba izbjegavati jer potiču na djelatnost iz koristoljublja. Naime, ukoliko dijete prima materijalne nagrade za svaki uspjeh, neće rad na sebi doživjeti kao osobnu potrebu, nego nešto što se isplati. Najveća nagrada djetetu je pohvala (volim te, divna si kći/sin) kao i za ono što rade (divno si pospremio sobu). Vrlo je važno da nagrada za dijete bude motivirajuća i realna kako biste je mogli ispuniti. Izravna roditeljska (pozitivna) pažnja najveća je nagrada koju roditelj može dati i dijete primiti. Za razliku od kazne, korisnije je pohvalu kao nagradu izreći javno.

Kazne su mjere kojima roditelji i odgojitelji žele utjecati na promjenu neprihvatljivog ponašanja. Kažnjavanje također može biti dio discipline, no nikako tjelesno kažnjavanje jer opravdan gubitak povlastica ima puno bolji učinak (gledanje omiljenog crtanog filma, omiljena igračka). Naime fizičko kažnjavanje utječe na dječje ponašanje tako da je ono uvjetovano strahom, a ne težnjom prema odgovornom ponašanju. Kazna treba sadržavati osudu loših postupaka, ali i nadu u mogućnost popravka. Tako primjenjivana kazna djeluje pozitivno, a preduvjet je da bude adekvatna prijestupu, razumljiva djetetu i krajnje pravedna. Djetetu se mora reći da kazna nije usmjerena na njega kao osobu, već na njegove postupke, te da ona ne znači da ga ne volite. Kazna mora biti pravovremena – odmah nakon neprihvatljivog ponašanja. Svaka kazna mora biti objašnjena – dijete mora znati zašto je dobilo kaznu i što se od njega očekuje. Na taj će je način i lakše prihvatiti. Glavni princip kad je u pitanju kažnjavanje jest znati naći mjeru. Ako djetetu koje nije pospremilo stol nakon obroka zabranimo gledanje TV-a kroz mjesec dana, izrekli smo nepravednu kaznu.

Preporuke roditeljima:

  • Objasnite djetetu što od njega očekujete – jasno i konkretno.
  • Jasnim i ozbiljnim glasom dajte djetetu do znanja što je neprihvatljivo, time pokazujete da nije riječ o igri.
  • „Ne“ znači odmah prestati s određenim ponašanjem.
  • Budite dosljedni: „Ne“ uvijek mora ostati „Ne“ za nepoželjno ponašanje. Ako niste dosljedni ne očekujte to od svoga djeteta.
  • Komunicirajte s djetetom: djeca vrlo brzo nauče da su roditelji ljudi s kojima mogu razgovarati ili pak ljudi koje treba izbjegavati, lagati im ili poricati stavove i osjećaje jer oni zapravo i ne slušaju.
  • Budite model za poželjno ponašanje; roditelji su i inače primarni model za djecu. Djeca uče poželjno ponašanje gledajući, slušajući i imitirajući roditelja. Vrlo je važno da je roditeljsko ponašanje sukladno njihovim riječima.
  • Koristite kazne koje nisu nasilne: pošaljite dijete u krevet, ugasite televizor.
  • „Počastite“ djecu nekom posebnom zabavom – odlaskom u kazalište, na utakmicu…

 

Literatura: J. Juul: „Ovo sam ja! Tko si ti?”

J. Juul: „Vaše kompetentno dijete“

 

 

ODGOJ DJECE TEMELJEN NA DEMOKRACIJI I POŠTIVANJU DJEČJIH PRAVA

Dječji vrtić je društvo u malom gdje djeca trebaju iskusiti demokraciju te početi razvijati vještine i sposobnosti koje će im omogućiti da postanu djelotvorni članovi demokratske zajednice, a kasnije i aktivni građani koji se zalažu za ljudska prava i pravednost u društvu.

Pod demokratskim odgojem se podrazumijeva proces stjecanja znanja, stavova, vrijednosti i vještina nužnih za život u demokratskom, pluralističkom društvu.

Sukladno tome, ono što život u dječjem vrtiću omogućuje je iskustvo da dijete iznese vlastito mišljenje te da ga ostali saslušaju i uvaže, iskustvo susreta s različitim mišljenjem vršnjaka, zajedničko donošenje odluka, prihvaćanje različitosti, razvijanje tolerancije i suradnje. S obzirom na to da djeca predškolske dobi uče na temelju modela, važno je da odgojitelji (i roditelji) budu djeci primjer moralnih osobina, svjesni vlastitog ponašanja u interakciji s  djecom i drugim odraslima.

Predškolski programi su  određeni  humanističko razvojnom koncepcijom koja se zalaže da se, u svim dječjim vrtićima, kontinuirano provodi odgoj i obrazovanje za ljudska prava. Posebna pažnja pridaje se dječjim pravima koja proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta. Konvencija o pravima djeteta je temeljni pravni dokument u kojem se, po prvi puta, djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a donesena je 20.11.1989. godine. Odgoj i obrazovanje djece provodi se  sukladno sa četiri temeljna prava iz Konvencije, a to su:

  • Načelo prema kojem svako dijete ima pravo na život i razvoj
  • Načelo nediskriminacije
  • Načelo najboljeg interesa djeteta
  • Načelo slobode iznošenja mišljenja

Ciljne vrijednosti takvog odgoja i obrazovanja prožete su kroz jačanje djetetove ličnosti, jačanje djetetove socijalne kompetencije, djetetovo sagledavanje zajednice kao cjeline u kojoj vlada međuovisnost i koja svojim članovima osigurava određena prava, ali i zahtjeva odgovornost pojedinca za vlastite postupke, te usmjerava na znanja i spoznaje o međusobnoj povezanosti svih ljudi i njihovog djelovanja na globalnoj razini. Odgoj za ljudska prava, u sustavu predškolskog odgoja, provodi se u cjelokupnom ozračju dječjeg vrtića, kroz svakodnevne situacije i kroz planski stvorene situacije s ciljem usvajanja elementarnih znanja, stavova i vještina i poticanja socijalno prihvatljivog ponašanja. U takom okruženju djecu se potiče na usvajanje humanih vrijednosti kao što su odgovornost, poštovanje, tolerancija, prijateljstvo, suradnja, pravednost, nenasilje, solidarnost i briga za druge; te razvoj moralnog ponašanja. Moralno ponašanje se odvija u svojevrsnim etapama, od postizanja samokontrole, prosocijalnog ponašanja i tzv. ,moralnog ponašanja do altruizma kao spontanog ponašanja koje se temelji na unutarnjem zadovoljstvu radi učinjenog dobra za drugoga, a bez osobne koristi.

Samo u okruženju u kojem se poštuju prava svake pojedine osobe i u kojem vlada ozračje demokracije, djeca mogu izrasti u odgovorne i tolerantne osobe koje se zalažu za ljudska prava i štite ih od povreda i nepravde. Da bismo djecu odgojili na taj način, potrebno je da i sami odgojitelji i roditelji svojim životom, radom i ponašanjem budu uzor djeci.

KADA, KAKO I ŠTO ČITATI DJECI?

U današnjem ubrzanom svijetu roditelji provode premalo vremena sa svojom djecom. Brojna istraživanja dokazala su da je kvaliteta provedenog vremena s djecom puno važnija od kvantitete. Roditelji mogu kvalitetno provesti svoje vrijeme s djecom tako da zajedno čitaju slikovnice i priče. Zajedničko uživanje u pisanoj riječi može kod djece stvoriti osjećaj ugode, razviti pozitivne emocije i razvijati predčitačke vještine. Zbog toga bi trebalo što češće čitati.

KADA? Odrasli i djeca bi svakodnevno trebali uživati u zajedničkom čitanju. Najbolje čitanje slikovnica i priča odvija se uz osjećaj topline i povezanosti. Vrlo je korisno da dijete sjedi roditelju u krilu, drži slikovnicu, gleda slike i okreće stranice. Roditelj bi povremeno trebao pokazati gdje se nalazi riječ koju čita, prelaziti prstom ispred redova i više puta pročitati istu priču. Poznato je da djeca uživaju u ponavljanju iste priče pa je često nauče napamet. Svakodnevno čitanje trebalo bi trajati otprilike 20 minuta i odvijati se u opuštenom, ugodnom i toplom ozračju. Roditelji i odgojitelji trebali bi čitati mirnim i ugodnim glasom i odgovarati na dječja pitanja. Isto tako, trebali bi uspostaviti stalno mjesto i vrijeme čitanja. Takva organizacija daje djetetu osjećaj stalnosti i male tradicije.

KAKO? Čitanje treba biti poticajno i dijaloško, a to znači da bi djeca trebala aktivno sudjelovati u čitanju. Zadaća roditelja i odgojitelja je da djeci postavljaju pitanja, potiču dječji govor i reagiraju na njega proširenjem, objašnjavanjem, davanjem primjera, ispravljanjem i pohvalom. S vremenom bi trebali povećati zahtjeve za samostalnim govorom djeteta. Rezultat toga su sve složeniji djetetovi govorni izrazi. Učinkovito, poticajno i dijaloško čitanje ima oblik razgovora u kojem se faze čitanja izmjenjuju s fazama razgovora. Odrasli i djeca razgovaraju o ilustracijama i tekstu, a razgovor s vremenom postaje sve složeniji i bogatiji. Najveća dobrobit takvog čitanja je poboljšavanje i usavršavanje djetetovog govornog razvoja i poticanje razvoja predčitačkih vještina. Kad dijete preraste jednostavne slikovnice i sposobno je pratiti dugačke priče pa čak i dječje romane, dijaloško čitanje dobiva novu ulogu. Razgovor o naslovu, ilustracijama i likovima poticajno djeluje na zanimanje i motivaciju za čitanje knjige. Velike su mogućnosti poticanja dječje kreativnosti ako odrasli potaknu dijete da tijekom priče pogađa nastavak ili smišlja kraj, traži drugačija rješenja, radnju priče preseli u drugo vrijeme ili prostor. Dijete se potiče na samostalno unutarnje zamišljanje stvarnosti, a to će mu olakšati i obogatiti buduće čitanje.

ŠTO? U knjižarama, većim trgovinama pa čak i na benzinskim crpkama roditeljima se nude razne slikovnice. Šarene ilustracije naslovnih stranica mame znatiželjne dječje poglede. No, nije svaka slikovnica dobra niti primjerena djeci. Toga bi roditelji trebali biti itekako svjesni. Slikovnice se razlikuju u cijeni i kakvoći. Među njima je česta pojava kiča. To znači da su jeftino dopadljive, ali bez prave estetske vrijednosti. Kič – slikovnice nisu dobro štivo za čitanje, a još manje za samostalno gledanje slika. U takvim slikovnicama autor teksta i ilustrator nisu navedeni ili su nepoznati. U svima su isti likovi koji zbog ponavljanja postaju šablona: kraljevna, vještica, zeko, medo, maca, psić… Slike su nemaštovite, stereotipne i sladunjave. Tekstovi su lažno djetinjasti, često besmisleni i jezično loši. Nasuprot tome, slikovnica čiji je tekst napisao pisac za djecu, a slikar potpisao ilustracije lako se prepoznaje po bogatom i maštovitom likovnom sadržaju koji uvlači dijete u novi svijet i potiče ga na otkrivanje novih likovnih doživljaja. Jezik u njima je dobar i lijep, daje kratku i jednostavnu poruku, smisao i zaključak.

Jesu li bajke štetne ili korisne? Često su bajke pune nasilja, ružnih likova i neprimjerenih prizora što mnoge roditelje i odgojitelje stavlja u nedoumicu da li čitati djetetu bajke ili ne. Poznatu raščlambu tog problema proveo je dječji psihijatar Bruno Bettelheim u svojoj knjizi „Uporaba očaranosti“ iz 1976. Zaključio je da su horor – bajke dio svake kulture i nasljeđa i da su izuzetno bitne za socijalizaciju djeteta. Dijete dobiva uvid da dobro pobjeđuje zlo i da vrline poput hrabrosti, mudrosti i dobrote bivaju nagrađene, a da zli likovi budu nakraju kažnjeni. Bajke pružaju i osjećaj katarze djeci te su itekako potrebne djeci u periodu između četvrte i devete godine života.

Čitanje pjesmica je vrlo važno za poticanje predčitačkih vještina. Možda čak i važnije od čitanja priča. Budući da je za taj razvoj najvažniji preduvjet u fonološkom osvješćivanju, važno je njegovo poticanje slušanjem, uočavanjem i pamćenjem rime. Djeca se vesele rimi i uživaju u njezinu ponavljanju. Stoga im valja često čitati i ponavljati pjesmice u rimi, hrabriti ih da predvide završetak u rimi, da dopunjuju stihove rimom i da pamte rimu. Tako razvijaju i smisao za humor.

Kvalitetno štivo prema dobi djece:

3 godine:

  • „Najljepše bajke svijeta“
  • „Ti i ja, mali medo“
  • „Opet sam ja kriv“
  • „Baš me veseli“

4 godine:

  • „Oprostite, volim vas“
  • „Dobro jutro, laku noć“
  • „Bilo jednom“
  • „Elmer“
  • „Životinjske razglednice“
  • „Vuk i sedam kozlića“
  • „Palčić“
  • „Crvena lopta“
  • „Pauli, ti zločesti Pauli“

5 godina:

  • „Sigurno preko ceste“
  • „Od kuće do vrtića“
  • „Mala sirena“
  • „Riba duginih boja“

6 godina:

  • „Ježeva kućica“
  • „Bijeli jelen“
  • „Slavuj“
  • „Mrvica raste u maminom trbuhu“

Vrlo često, kroz igru, djeca oponašaju roditelje i odgojitelje kad čitaju. Često puta, pri takvom oponašanju, okrenu knjigu naopako. Roditelji i odgojitelji, u svrhu stvaranja čitačkog ozračja i davanja vlastitog primjera djeci, trebali bi što češće čitati pred djecom i s djecom, posuđivati knjige iz knjižnice, razgovarati o tekstu koji pročitaju i postupati s knjigama s ljubavlju i poštovanjem. U takvom ozračju dijete će vrlo brzo upoznati smisao pisanog teksta, ugodno se osjećati, a s vremenom se i zanimati za samostalne čitačke aktivnosti.

Prilagodba

DOŠAO JE I TAJ DAN…

Nova stranica u knjizi života…nova avantura…novo iskustvo u životu djeteta i roditelja – VRTIĆ!
Vrtić kao “kuća”, lijepo i veselo mjesto susreta s novim malim i velikim prijateljima, igrama, izazovima, otkrićima i znanjima. No, početak tog novog iskustva i nije baš uvijek idiličan jer se događa nešto što zovemo PRILAGODBA ILI ADAPTACIJA. A ona nije jednostavna i laka, barem ne većini djece, pa i roditeljima. Zato je potrebno puno strpljenja, dobra pripremljenost i naravno, kao uvijek i u svemu, puno ljubavi i razumijevanja.
Dječji vrtić “Smiješak” Koprivnica, da bi upravo taj vrlo osjetljivi period u životu djeteta i roditelja olakšao, nudi godinama svojim novoupisanim polaznicima jednu specifičnost: MOGUĆNOST BORAVKA DJECE I RODITELJA U VRTIĆU TIJEKOM KOLOVOZA.
Naime, tijekom mjeseca kolovoza, roditelji s djecom mogu u danima po izboru dolaziti u vrtić i u dvosatnom boravku upoznavati prostor, odgojitelje, ostalu djecu, igračke, te se tako kroz mirniju i opušteniju atmosferu pripremiti za onaj “službeni” početak nove pedagoške godine. Ova dugogodišnja inicijativa Dječjeg vrtića “Smiješak” Koprivnica, pokazala se kao izuzetno pozitivno, poželjno, učinkovito iskustvo za dobrobit djece i roditelja. Time je polazak djeteta i prilagođavanje na novu sredinu i ljude puno uspješnije i brže, a vrijeme eventualnih kriza “manje” i jednostavnije, ili čak otklonjeno.
Dječji vrtić “Smiješak”, kroz svojih 17 godina postojanja i rada, djeluje po principu “OTVORENIH VRATA”, što je isto tako značajan čimbenik u bržem i boljem prilagođavanju djece, te poticanju i razvijanju njihovih socijalnih kompetencija.
Sa vjerom da i ovaj početak nove “vrtićke godine” prevladamo što mirnije i uspješnije, želimo svim polaznicima da im Smiješak doista bude “kućica u cvijeću, u kojoj će svakog dana pronaći razloga za smijeh i sreću”!

POREMEĆAJI IZGOVORA U DJECE RANE I PREDŠKOLSKE DOBI

Najučestaliji govorni poremećaji u općoj populaciji djece su upravo poremećaji izgovora (artikulacijski poremećaji, dislalija), a još su češći u djece s posebnim potrebama, teškoćama u razvoju. Poremećaji izgovora najčešće su prisutni kod predškolske i školske djece, a nalazimo ih i kod odraslih, ali u nešto manjem postotku. Vrlo je bitno na vrijeme uočiti poremećaj izgovora kod djeteta i djelovati na njegovo ublažavanje i uklanjanje. Poremećaje izgovora možemo uočiti na razini glasova i/ili riječi, a mogu se javiti u tri oblika: izostavljanje ili nečujna realizacija glasa – omisija (npr. iba umjesto riba; kaava umjesto krava ), zamjena glasa – supstitucija (npr. suma umjesto šuma; luka/juka umjesto ruka) i nepravilno izgovaranje glasa ili skupine glasova – distorzija (dijete izgovara glasove, ali njihova zvukovna realizacija odstupa od standardnog izgovora). Glasove dijelimo na nekoliko glasovnih skupina, a poremećaj izgovora zahvaća najčešće cijelu glasovnu skupinu. Prema glasovnim skupinama razlikujemo sljedeće poremećaje: sigmatizam (s, z, c, š, ž, č, dž, đ), rotacizam (r), lambdacizam (l, lj), kapacizam i gamacizam (k, g), tetacizam i deltacizam (t, d) i etacizam (e) – jedini samoglasnik koji može biti poremećen, a upućuje na moguća blaga centralna oštećenja.
Ukoliko se djetetov govor ne ”pročisti” do navršene pete godine života, potrebno je potražiti pomoć logopeda.
Uzroci poremećaja izgovora
Sve uzroke poremećaja izgovora možemo grubo podijeliti na biološke i socijalne. Ipak, ta podjela i nije potpuno precizna jer se najčešće biološki i socijalni uzroci isprepliću. Jedan od uzroka odstupanja izgovora su različite manje ili veće nepravilnosti u anatomskoj građi govornih organa koje nastaju tijekom embrionalnog razvoja ili tijekom ranog djetinjstva. Tu spadaju anomalije zagriza, usana, jezika, nepravilnosti zuba i nepca (rascjep). Učestaliji uzrok nepravilnog izgovora je nedovoljna pokretljivost i opća nespretnost govornih organa. Ona je ponekad karakteristična za ‘slabašnu’ djecu, koja su često bolesna, pate od čestih prehlada, imaju slab imunitet i posebno je karakteristična za djecu koja pate od aftoznog stomatitisa (recidivirajuće bolne ranice na pokretnim dijelovima sluznice usta). Kao mogući uzrok odstupanja izgovora potrebno je spomenuti i slabo razvijen fonematski sluh, odnosno specifični sluh (ne odnosi se na fiziološki sluh) koji ima funkciju razlikovanja i prepoznavanja glasova koji oblikuju riječ (to su obično akustički bliski znakovi, poput s – š, z – ž, c – č/ć).
Još jedan uzrok poremećenog izgovora je nepravilan pristup razvoju govora djeteta u obitelji. Jedna varijanta takvog nepravilnog pristupa je kad odrasle osobe dugo tepaju djetetu, prilagođavajući se dječjem govoru. To koči razvoj ispravnog govora. Druga varijanta je potpuno suprotna, ali je jednako štetna. Radi se o pretjeranom perfekcionizmu prema djetetu od strane roditelja, kada roditelji zahtijevaju čisti i potpuno ispravan izgovor dok dijete još nije za njega spremno. Pretjerani roditeljski zahtjevi mogu uzrokovati ne samo teška izgovorna odstupanja, već i mucanje.
Neispravan izgovor se može pojaviti i zbog oponašanja lošeg uzora. Nije dobro da dijete komunicira samo s mlađom djecom koja još i sama nemaju pravilan izgovor. Dijete također može oponašati i loš izgovor neke odrasle osobe. Naravno, ako se radi o članu obitelji, ne možemo dijete izolirati od njega, ali je bitno da ono uvijek čuje što više pravilan govorni uzor kako bi ga moglo usporediti s nepravilnim i izabrati pravilni.
Odstupanja u govoru mogu se pojaviti pri istodobnom učenju dvaju ili više jezika. Djeca su često sklona prenositi način izgovora pojedinih glasova iz jednog jezika u drugi. Ipak ima dosta djece koja mogu istodobno učiti dva jezika i odvajati ih u izgovoru i gramatici.
Jedan od ozbiljnih uzroka poremećaja izgovora je obrazovna zapuštenost zbog rane socijalne deprivacije djeteta. Govor je socijalni fenomen i jasno je da ga dijete neće moći savladati ako nema nikoga tko će s njim razgovarati, od koga će učiti govor.
Vraćanje infantilnom govoru zbog odbijanja odrastanja također je jedan od mogućih uzroka poremećaja izgovora. Njega najčešće uzrokuju neki emocionalni problemi djeteta (rođenje brata ili sestre, razvod roditelja, sukobi u obitelji, smrt bliske osobe). Zato se dijete vraća na prijašnje izgovorne faze (regresija) kako bi odraslima dalo do znanja da je još maleno i da treba ljubav i pažnju. Poremećaji izgovora mogu biti uzrokovani i blagim oštećenjem fiziološkog sluha, a i blagim zaostajanjem u kognitivnom razvoju. No, tada se radi o sekudarnom poremećaju izgovora.

Sprečavanje poremećaja izgovora
Prva je preventivna mjera za poremećaje izgovora osiguravanje psihofizičkog zdravlja djeteta, kao i odgovorno ponašanje majke tijekom trudnoće (mnoge anatomske malformacije nastaju već tijekom embrionalnog razvoja djeteta).
Dojenje djeteta preduvjet je njegova zdravlja. Kada je u pitanju razvoj govora, dojenje za dijete ime dvije važne uloge – konzumiranje majčina mlijeka i čin sisanja. Čin sisanja aktivira brojne, za razvoj bitne fiziološke sustave i strukture u dječjem mozgu i cijelom organizmu. Aktivno sisanje jedan je najvažnijih uvjeta ispravnog formiranja kostiju i mišića lica te bebinih govornih organa (mišića usana, obraza, jezika i mekog nepca). Nažalost, glavni atribut današnje bebe je duda-varalica. Postoji mnogo argumenata za i protiv dude-varalice. Naprimjer, dugotrajno korištenje dude-varalice, prema nekim istraživanjima, umanjuje istraživačku aktivnost djeteta usmjerenu prema vanjskom svijetu. Korištenje dude u trećoj godini života uzrokuje nepravilno formiranje vilice i zuba (nepravilan zagriz), te uzrokuje karijes. Također, jedan od bitnih načina prevencije govornih poremećaja je pravilna higijena zubiju od najranije dobi radi sprečavanja pojave karijesa, a samim time u deformacija u usnoj šupljini. Slabi ili neispravni razvoj vilica i zuba, kao i nedovoljna pokretljivost govornih organa mogu biti uzrokovani nedovoljnom aktivnošću mišićnog sustava lica pa se u tu svrhu mogu s djecom provoditi vježbe tzv. govorne gimnastike. To su specijalno osmišljene vježbe koje jačaju mišiće govornih organa, usavršavaju pokrete jezika, usana i vilica. Provode se kroz igru, 3 do 5 minuta dnevno, s uvođenjem svaki dan po jedne nove igrice i usavršavajući već poznate. Slabost kostiju i opća nespretnost govornih organa mogu biti prouzrokovani i nedostatnim boravkom djeteta na suncu. Koštani sustav organizma, a tako i kosti govornih organa, trebaju dovoljno vitamina D. Sunčeve zrake najdjelotvorniji su i najprirodniji stimulator tog vitamina, pa su djetetu neophodni od prvih dana njegova života. Stimulirajuće i preventivno djelovanje ima i uvježbavanje djetetova fonemskog sluha, što ga priprema ne samo za ispravni govor, već i za čitanje i pisanje. Jasno je da je bez potpune percepcije glasova, bez njihova točnog razlikovanja nemoguće i njihovo pravilno izgovaranje. Uvježbavanje fonemskog sluha uvodi se također nenametljivo, kroz igru. (primjeri: ‘Tko se glasa?’, ‘Što svira?’, ‘Gdje je zazvonilo?’; razlikovanje pojmova blizu-daleko, glasno-tiho; prepoznavanje ljudi po glasu; itd.). Međutim, od svih nabrojenih preventivnih načina, možda najvažniji je pravilan govorni uzor djetetu u obitelji. Izbjegavanje tepanja (‘baby talk’), obraćanje djetetu jasno i razgovijetno te neoponašanje dječjeg govora uvelike će pomoći u djetetovu pravilnom govornom razvoju.
Sanja Sokač, bacc. paed.
Izvori:
Andrešić, D. et al. (2010). ‘Kako dijete govori?’, Zagreb: Planet Zoe

Apel, K., Masterson, J. J. (2004). ‘Jezik i govor od rođenja do šeste godine’, Lekenik: Ostvarenje

Herljević, I., Posokhova, I. (2002). ‘Govor, ritam, pokret’, Lekenik: Ostvarenje

Posokhova, I. (2008). ‘Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece’, Lekenik: Ostvarenje

Socijalne vještine djeteta u 6. i 7.godini

Šestogodišnje dijete spremno je za nove avanture, sigurno u sebe, borac za svoja prava i branitelj svog vlasništva. Dok se u sedmoj godini obično smiruje, postoji mogućnost povlačenja u sebe, više će možda biti u ulozi promatrača, ali i na taj način izgrađivati svijest o sebi.
U neke djece pojavljuju se periodi kada im se čini da su svi protiv njih, da ih nitko ne voli. Važno je pažljivo odmjeriti s koliko ćemo uvažavanja prihvatiti njegove brojne pritužbe i prigovore jer vjerojatno nije sve tako crno kao što dijete kaže.
Djetetu kao društvenom biću potrebno je druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome pripada jer najveći dio svog života provodi kao dio ili član određenih grupa djece, ljudi (vršnjaci, obitelj …)
Kako pomoći djetetu da stječe prijatelje i razvija socijalne vještine?
Odrasli koji okružujemo djecu i provodimo najviše vremena uz njih glavni smo uzori za socijalno kompetentna ponašanja. Naime socijalno nekompetentna odrasla osoba teško će pomoći djetetu da ono postane socijalno kompetentno. Zato nam je važno prvo osvijestiti vlastita ponašanja, jer kroz druženje s kvalitetnom odraslom osobom dijete mnogo dobiva. Socijalne vještine djeca stječu u konkretnim situacijama tijekom svakodnevnog življenja u obitelji, vrtiću, školi, ali i na igralištu i na mnogim drugim mjestima gdje susreću različitu djecu, odrasle. Najveći utjecaj ipak imaju vršnjaci, pa je često dobro pustiti djecu da žive vlastito iskustvo, te donose odluke i preuzimaju odgovornost za svoje aktivnosti i učenje. No za razvoj specifičnih socijalnih vještina nije dovoljna samo izloženost vršnjacima, već i aktivna uloga odraslih, ali svako dijete treba različitu pomoć, jer je svako dijete individua za sebe i razvija svoje specifične socijalne vještine.
Različite su potrebe djece za socijalnim kontaktima; neka djeca žele više druženja, a druga manje, također drugačije su im mogućnosti i sposobnosti uspostavljanja komunikacije i razvoja socijalnih odnosa. Razlikuju se i u tome kako se snalaze u pojedinim problemskim situacijama npr. kad su u sukobu, dok se ljute, dok surađuju, pregovaraju i slično. Svakom djetetu treba drugačija vrsta podrške u razvoju socijalnih vještina. Djeca se razlikuju po svojim mogućnostima uspostavljanja komunikacije i razvoja socijalnih vještina.
Zato osluškujte, promatrajte, imajte razumijevanja, budite kvalitetan primjer za razvoj socijalnih vještina u svakodnevnim situacijama jer: “Jedini način da imaš prijatelja jest biti prijatelj“ (R.W.Emerson)
Roditelji, budite prijatelji svoje djece!

Literatura:Slunjski Edita: “Kako djetetu pomoći da stječe prijatelje i razvija socijalne vještine“
Grupa autora: “Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi“

Što je važno za polazak djeteta u školu?

“Je li moje dijete spremno za školu?” – pitanje je koje si često postavljaju roditelji djece predškolske dobi. Polazak u školu svakako je jedno novo razdoblje u životima roditelja i djece.

Obitelj je prvi i najvažniji odgojitelj djeteta, stoga je važno da priprema za školu, odnosno “novi” život, počne već od najranije dobi. Dijete je važno poticati na aktivno sudjelovanje u zajednici i davati mu priliku da uči na vlastitim iskustvima jer time jača samostalnost i samosvijest koja mu je nužna i u uspješnom školovanju.

Roditelji često misle da je dijete spremno za školu ako zna čitati i pisati već prije prvog razreda, no zapravo radoznala i samosvjesna djeca uče lakše, nego ona s takvim predznanjem. Bitno je da djeca usvoje predčitalačke vještine, i to kroz igru, u čemu je ključna predškolska ustanova kao i roditelji djece. Naučiti čitati i pisati djeci je najmanji od svih problema, puno je važnije razvijati emocionalnu inteligenciju – što znači da se dijete može lako prilagoditi novim i nepoznatim situacijama, da su samodisciplinirani, uporni i spremni na suradnju.

Dijete koje kreće u školu treba poticati na samostalnost i odgovornost kako bi lakše izvršavalo svoje obveze u školi, a to će postići ako već u predškolskoj dobi ima svoje obaveze, npr. pospremanje igračaka i sl. Svakako je važno da roditelji imaju pozitivan stav prema školi koji prenose na djecu, a ujedno i ako vjeruju u djetetove sposobnosti i ohrabruju ga u svladavanju novih zadataka te ga uče da je za svako postignuće potrebno uloženo vrijeme i trud.

Prilagodba djeteta novoj sredini – vrtić

Polaskom u vrtić dijete doživljava veliku promjenu u svome životu. Za većinu djece to je prva i značajna promjena sredine. Uvelike se mijenja način djetetovog življenja.

Većina se djece prvi put na duže vrijeme odvaja od roditelja i prvi put susreće s većim brojem nepoznatih osoba. Djetetu je teško naviknuti se na nove okolnosti, a ne treba zaboraviti da tjeskobu osjećaju i roditelji. Stoga je bitno da se i roditelji pripreme na nove izazove. Prilagodba je proces tijekom kojeg se dijete privikava na novo okruženje i uvjete života: prostor, osobe, ritam života, prehranu. To je period kada dijete uspostavlja socio-emocionalnu vezu s odgojiteljem. Način na koji će se dijete prilogođavati ovisi o njegovom individualnim osobinama, o stupnju njegova razvoja, dobi, zdravstvenom stanju, ali i o obiteljskoj atmosferi u kojoj živi.

Za većinu djece polazak u vrtić predstavlja stres. Emocionalne reakcije koje dijete doživljava prilikom odvajanja od roditelja najčešće su strah i tuga, a ponekad i ljutnja. Većina djece svoje emocije na zna verbalno izraziti pa plaču, viču, udaraju, odbijaju jelo i kontakt s odgojiteljicom i drugom djecom. Neka su djeca suzdržana pa se njihove emocije manifestiraju u tjelesnim reakcijama: glavoboljom, bolovima u trbuhu, povraćanjem (iako nisu bolesna), poremećajem jedenja, spavanja i slično. Ponekad se događa i regresija u ponašanju: oni koji su prestali nositi pelene, ponovno imaju potrebu za njima, tepaju i slično. Odgovor djeteta na stres su takve reakcije i prolaznog su karaktera, a nestat će kad se dijete prilagodi i navikne na novu sredinu te kad se tamo bude osjećalo sigurno. Neki će se prilagoditi već za mjesec dana, ali nije neobično da prilagodba potraje i do šest mjeseci. Kako bi djetetu olakšali prijelaz iz dobro poznate sredine u nepoznatu potrebno je pripremiti ga.

Poželjno je:
1. razgovarati s dijetetom o polasku u vrtić na način da je vrtić mjesto gdje ima mnoštvo različitih igračaka i djece; u njemu su odgojiteljice koje se znaju i vole igrati puno zanimljivih igara, približiti (opisati) način provođenja vremena u vrtiću, što će sve raditi, što ga očekuje; nikako ne plašiti dijete vrtićem (tamo se sve mora pojesti, spavati, vidjet ćeš ti kad dođeš u vrtić i sl.)
2. boravak kod bake i djeda ili neke duge osobe bliske djetetu nekoliko sati kako bi shvatilo da to što ste otišli ne znači da se nećete vratiti
3. prošećite uz vrtić, pogledajte djecu koja se tamo igraju, govorite o vrtiću s veseljem i iščekivanjem, ali zaista to i mislite
4. zajednički se radujte skorom dolasku
5. prilagodite ritam života u obitelji onom u vrtiću (pravovremeni odlazak na spavanje, usklađivanje prehrane, pravilno izmjenjivanje aktivnosti s djetetom)
6. obavite zajedničku kupovinu papučica, pidžame, čašice
7. privikavajte dijete na osamostaljivanje, korištenje pribora za jelo, konzumiranje napitaka iz čaše, pravilnom načinu pranja ruku kako bi bilo neovisno o drugima i stvaralo bolju sliku o sebi, no ništa nemojte forsirati.
8. zajedno upoznajte odgojiteljice, prostorije tijekom mjeseca kolovoza i zajedno kraće boravite u vrtiću

Svakodnevnim dolaskom u vrtić dijete će naučiti slijed radnji: dolazak u vrtić, odlazak roditelja, boravak u skupini (igre, konzumiranje obroka, dnevni odmor), dolazak roditelja i odlazak kući. Djetetu treba omogućiti da u vrtić ponese igračku ili predmet koji će mu olakšati prilagodbu jer će ga podsjećati na dom te mu na taj način pružiti osjećaj sigurnosti (tzv. prijelazni objekt). Poželjno je što manje izostajati iz vrtića, osim ako je dijete bolesno jer će mu redoviti dolazak olakšati prilagodbu. Ponavljanjem već poznatih situacija u djetetu se razvija osjećaj sigurnosti i poznatih očekivanja. Rastanci i odvajanje od djeteta treba biti kratko i mirno jer ako roditelj pokazuje zabrinutost i tugu, to će prenijeti na dijete. Faza prilagodbe za dijete je zapravo otkrivanje jednog novog svijeta i roditelj mu treba biti oslonac. Sva djeca prolaze kroz ovaj period, ali različitim tempom. Promjene u ponašanju prolazna su pojava i dobro se na njih pripremiti. Vi se pripremate da odgoj vašeg djeteta prepuštate u određenoj mjeri profesionalcima, a odgojitelji su vaši partneri s kojima trebate ostvariti dobru suradnju, komunikaciju i međusobno povjerenje.

TIPOVI PRILAGODBE:
– LAKA PRILAGODBA – normalna reakcija na promjenu okoline (traje 10 – 15 dana)
– SREDNJE TEŠKA – promjene u ponašanju i reakcije na novu okolinu (traje
od 1 – 3 mjeseca)
– TEŠKA PRILAGODBA – dugotrajan i naporan poremećaj ponašanja (traje
do 6 mjeseci i duže) – prisutna je kod vrlo malog
broja djece

Važno je biti siguran u svoju odluku da dijete pohađa vrtić, te da o vrtiću i odgojiteljicama imate pozitivan stav. Pobrinite se da dijete uvijek ima na umu da ga volite najviše na svijetu i da na vas može računati.

“Dijete nije odrastao čovjek u minijaturi. Djeca gledaju, misle i osjećaju na svoj način. Priroda želi da su prije djeca, nego što postanu odrasli.” – J.J. Rousseou